Špacin veliki korak naprijed

Hajduk je opet Hajduk. I nije istina da je Hajduk u jednom razdoblju minule jeseni bio „kanta za nabijanje“, makar se mora priznati da se mučio s igrom, da je do bodova dolazio teško, da se u nekim utakmicama vrtio kao u labirintu iz kojeg nije znao naći izlaz. Ali nitko ga nije „nakantao“. Onako kako je Hajduk nabio svoja dva prva proljetna protivnika. Slaven Belupo je dobio „pet lakih komada“ i to samo u jednom poluvremenu, a Inter u Zaprešiću tri! I nekadašnji „div iz predgradja“ trebao je zapravo rezultatski proći isto kao i koprivnički prvoligaš ali kad ti jedan čisti pogodak (Tomasov) pomoćni sudac poništi a glavni kasnije ne svira čisti jedanaesterac nad Oremušom (što je morao priznati čak i Mateo Beusan u večernjem tv-terminu i svojim pogledom Oka sokolova), onda na kraju ostane – tek tri! No ta dva previda možda su dobro došla da direktor Intera Branko Laljak koji je uoči utakmice u Zaprešiću možda i taktički pravio psihološki pritisak na temu kako je njegov Inter u pet-šest susreta s Hajdukom oštećen, ostane bez teksta.

Ove zime Hajduk je napravio veliki posao. Edoardo Reja je trasirao podlogu, srezao je broj igrača prihvativši sugestiju Uprave da temelj moraju biti i mladi i domaći (a usput da otpiše i one s najbogatijim ugovorima!), obavio očito odlične pripreme u španjolskoj Marbelli, a Stanko Poklepović je u ovom kratkom razdoblju u Rejin okvir ubacio onu najbolju sliku Hajduka. Na čvrste Rejine temelje dodao je glazuru, lepršavost i efikasnost. I eto opet onog starog, vječnog Hajduka. Efikasnog, razigranog. Stanko Poklepović koji je, bez namjere da mu umanjim vrijednost, izvučen iz neke vrsti naftalina već nakon ove dvije pobjede ima pravo guštati. Jer njegov dolazak ili povratak na Poljud mnogi su dočekali s komentarom o „starom željezu“, isticali njegove godine kao adut svoje otvorene skepse. Znanje i iskustvo ovog trenera bilo je u drugom planu, a on sam morao je u prvim nastupima dokazivati kako bez obzira što zadnjih godina nije bio nigdje angažiran, nije ostao izvan baluna. Sumnjičavci su još više digli glavu kad je Hajduk u pripremnim utakmicama igrao blijedo s jesenskim problemom – neefikasnošću. Ali i Špaco i njegovi igrači uvjeravali su kako su prijateljske utakmice jedno, a kad dodju na red one za bodove nešto drugo. I već u prvom službenom nastupu složili su Belupo na obje plećke, a i Inter u drugom. Sad dolazi Rijeka i unatoč televizijskom prijenosu na Poljud stižu brojni upiti za ulaznicama, navijački interes raste. Hajdukovim navijačima u dugoj povijesti ovog kluba uvijek je bilo najvažnije kako igra Hajduk a rjeđe tko je protivni. Tako je i sada, Hajduk igra dobro, najavljuje prodor prema vrhu, već se digao na četvrtu poziciju i ne krije da bi se mogao koliko – toliko zadovoljiti kao „utješnim“ drugim mjestom jer Dinamo je za stizanje objektivno ipak previše pobjegao. A prave nade za „otkup grjehova“ traže se u Kupu. Trijumf u tom natjecanju uz ono što Poklepović najavljuje, odnosno afirmaciju većeg broja mladih igrača,gdje je više od polovice onih na koje Špaco računa u proljetnom dijelu mlađa od 22 godine, a većina su već standardni, te obogatiti klasu jednog Ibričića i Anasa Sharbinija, bio bi na kraju sjajan uspjeh sezone koju se već unaprijed proglasilo propalom! I u stogodišnjicu bi se tada moglo argumentirano pripremati s velikim, hajdučkim ambicijama.